Razvoj plastike može se pratiti do sredine 19. stoljeća. U to vrijeme, kako bi zadovoljili potrebe tekstilne industrije u Velikoj Britaniji koja je bila u procvatu, kemičari su miješali različite kemikalije, nadajući se da će napraviti izbjeljivač i boju. Kemičari posebno vole ugljeni katran, otpad sličan zgrušanom u tvorničkim dimnjacima koji se kao gorivo koriste prirodni plin.

William Henry Platinum, laboratorijski asistent na Kraljevskom institutu za kemiju u Londonu, bio je jedan od ljudi koji su proveli ovaj eksperiment. Jednog dana, dok je Platinum brisao kemijske reagense prolivene po laboratorijskom stolu, otkriveno je da je krpa obojena u boju lavande koja se u to vrijeme rijetko viđala. Ovo slučajno otkriće omogućilo je Platinum da uđe u industriju bojanja i na kraju postane milijunaš.
Iako otkriće platine nije plastično, ovo slučajno otkriće je od velikog značaja jer pokazuje da se umjetni spojevi mogu dobiti kontroliranjem prirodnih organskih materijala. Proizvođači su shvatili da su mnogi prirodni materijali poput drva, jantara, gume i stakla ili previše rijetki ili preskupi ili nisu prikladni za masovnu proizvodnju jer su preskupi ili nisu dovoljno fleksibilni. Sintetički materijali su idealna zamjena. Mogu mijenjati oblik pod utjecajem topline i tlaka, a mogu i zadržati oblik nakon hlađenja.
Colin Williamson, osnivač Londonskog društva za povijest plastike, rekao je: „U to vrijeme, ljudi su se suočili s pronalaskom jeftine i lako promjenjive alternative.“
Nakon platine, još jedan Englez, Alexander Parks, pomiješao je kloroform s ricinusovim uljem kako bi dobio tvar tvrdu poput životinjskih rogova. To je bila prva umjetna plastika. Parks se nada da će ovu umjetnu plastiku upotrijebiti kako bi zamijenio gumu koja se ne može široko koristiti zbog troškova sadnje, žetve i obrade.
Njujorčanin John Wesley Hyatt, kovač, pokušao je izraditi biljarske kugle s umjetnim materijalima umjesto biljarskih kugli od bjelokosti. Iako nije riješio taj problem, otkrio je da se miješanjem kamfora s određenom količinom otapala može dobiti materijal koji može promijeniti oblik nakon zagrijavanja. Hyatt taj materijal naziva celuloid. Ova nova vrsta plastike ima karakteristike masovne proizvodnje strojevima i nekvalificiranim radnicima. Filmskoj industriji donosi snažan i fleksibilan prozirni materijal koji može projicirati slike na zid.
Celuloid je također potaknuo razvoj industrije kućnih ploča i na kraju zamijenio rane cilindrične ploče. Kasnije se plastika može koristiti za izradu vinilnih ploča i kaseta; konačno, polikarbonat se koristi za izradu kompaktnih diskova.
Celuloid čini fotografiju aktivnošću sa širokim tržištem. Prije nego što je George Eastman razvio celuloid, fotografija je bila skup i nezgrapan hobi jer je fotograf morao sam razvijati film. Eastman se dosjetio nove ideje: kupac je slao gotov film u trgovinu koju je otvorio, a on ga je razvijao za kupca. Celuloid je prvi prozirni materijal koji se može napraviti u tanki list i smotati u kameru.
Otprilike u to vrijeme, Eastman je upoznao mladog belgijskog imigranta, Lea Beckelanda. Baekeland je otkrio vrstu papira za tisak koji je posebno osjetljiv na svjetlost. Eastman je kupio Becklandov izum za 750.000 američkih dolara (što je ekvivalentno današnjih 2,5 milijuna američkih dolara). S dostupnim sredstvima, Baekeland je izgradio laboratorij. A 1907. godine izumio je fenolnu plastiku.
Ovaj novi materijal postigao je veliki uspjeh. Proizvodi izrađeni od fenolne plastike uključuju telefone, izolirane kabele, gumbe, propelere zrakoplova i bilijarske kugle izvrsne kvalitete.
Tvrtka Parker Pen proizvodi razne nalivpera od fenolne plastike. Kako bi dokazala robusnost fenolne plastike, tvrtka je održala javnu demonstraciju za javnost i bacila olovku s visokih zgrada. Časopis "Time" posvetio je naslovnicu članku predstavljanju izumitelja fenolne plastike i ovog materijala koji se može "upotrijebiti tisuće puta".
Nekoliko godina kasnije, DuPontov laboratorij slučajno je napravio još jedan proboj: napravio je najlon, proizvod nazvan umjetna svila. Godine 1930. Wallace Carothers, znanstvenik koji je radio u DuPontovom laboratoriju, uronio je zagrijani stakleni štapić u dugi molekularni organski spoj i dobio vrlo elastičan materijal. Iako se odjeća izrađena od ranog najlona topila pod visokom temperaturom glačala, njegov izumitelj Carothers nastavio je s istraživanjem. Otprilike osam godina kasnije, DuPont je predstavio najlon.
Najlon se široko koristi u terenskim radovima, padobrani i vezice za cipele izrađeni su od najlona. Ali žene su oduševljene korisnice najlona. 15. svibnja 1940. godine Amerikanke su prodale 5 milijuna pari najlonskih čarapa koje je proizvodio DuPont. Najlonske čarape su deficitarne, a neki poslovni ljudi počeli su se pretvarati da su to najlonske čarape.
No priča o uspjehu najlona ima tragičan kraj: njegov izumitelj, Carothers, počinio je samoubojstvo uzimanjem cijanida. Steven Finnichell, autor knjige „Plastika“, rekao je: „Stekao sam dojam nakon što sam pročitao Carothersov dnevnik: Carothers je rekao da su materijali koje je izumio korišteni za proizvodnju ženske odjeće. Čarape su me jako frustrirale. Bio je znanstvenik, što mu je stvaralo nepodnošljiv osjećaj.“ Osjećao je da će ljudi misliti da njegovo glavno postignuće nije ništa više od izuma „običnog komercijalnog proizvoda“.
Dok je DuPont bio fasciniran time što su njegovi proizvodi bili široko voljeni među ljudima, Britanci su tijekom rata otkrili mnoge upotrebe plastike u vojnoj struci. Ovo otkriće je učinjeno slučajno. Znanstvenici u laboratoriju Royal Chemical Industry Corporation u Ujedinjenom Kraljevstvu provodili su eksperiment koji nije imao nikakve veze s ovim i otkrili su da se na dnu epruvete nalazi bijeli voštani talog. Nakon laboratorijskih ispitivanja utvrđeno je da je ta tvar izvrstan izolacijski materijal. Njegove karakteristike razlikuju se od stakla i radarski valovi mogu prolaziti kroz njega. Znanstvenici ga nazivaju polietilen i koriste ga za izgradnju kućice za radarske stanice kako bi hvatali vjetar i kišu, tako da radar i dalje može hvatati neprijateljske zrakoplove pod kišom i gustom maglom.
Williamson iz Društva za povijest plastike rekao je: „Postoje dva faktora koja su potaknula izum plastike. Jedan faktor je želja za zaradom, a drugi faktor je rat.“ Međutim, sljedeća desetljeća su plastiku učinila istinski Finneyjevom. Chell ju je nazvao simbolom „stoljeća sintetičkih materijala“. U 1950-ima pojavile su se plastične posude za hranu, vrčevi, kutije za sapun i drugi kućanski proizvodi; u 1960-ima pojavile su se napuhane stolice. U 1970-ima ekolozi su istaknuli da se plastika ne može sama od sebe razgraditi. Oduševljenje ljudi plastičnim proizvodima je opalo.
Međutim, u 1980-ima i 1990-ima, zbog ogromne potražnje za plastikom u automobilskoj i računalnoj industriji, plastika je dodatno učvrstila svoj položaj. Nemoguće je poreći ovu sveprisutnu uobičajenu materiju. Prije pedeset godina svijet je mogao proizvoditi samo desetke tisuća tona plastike godišnje; danas svjetska godišnja proizvodnja plastike prelazi 100 milijuna tona. Godišnja proizvodnja plastike u Sjedinjenim Državama premašuje kombiniranu proizvodnju čelika, aluminija i bakra.
Nove plastikes novostima se još uvijek otkrivaju. Williamson iz Društva za povijest plastike rekao je: „Dizajneri i izumitelji koristit će plastiku u sljedećem tisućljeću. Nijedan obiteljski materijal nije poput plastike koja dizajnerima i izumiteljima omogućuje da dovrše vlastite proizvode po vrlo niskoj cijeni. izmisliti.